srijeda, 24. rujna 2025.
Ova Crkva je jako u padu
Poruka s Neba za Valentinu Papagnu u Sydneyju, Australija 24. kolovoza 2025.
Ovaj jutro anđeo je došao i rekao: "Dolazi sa mnom, moram ti pokazati nešto."
Naglo me anđeo odveo u Dvoranu moje lokalne Crkve. Kad smo ulazili na crkveni dvorište s parkirališta, primijetila sam svećenika koji stoji na travi, obučen u sijivu fratarovu halju sa kapuljačom preko glave. Kada sam se približila njemu, savio se da bi nešto podigao. Zaustavila sam se tamo trenutak i htjela pozdraviti tog svećenika, ali on nije želio gledati u mene ni na koji način. Okrenuo je glavu od mene tako da nisam mogla vidjeti njegovo lice.
Anđeo je rekao: "Idi dalje."
Kada smo nastavili šetati po travi, susreli smo drugog svećenika obučenog u crnu svećeničku odjeću. Bio je na koljenima i podizao nešto. Kada sam se približila njemu vrlo blizu, prepoznao sam tog svećenika.
Upitala sam ga: "Oče, što radite?"
Odgovorio je: "Oh, pokušavam učiniti travu glatkom — izvlačim korov da bi sve bilo lijepo."
Zadržala sam se tamo neko vrijeme i gledala što radi.
Potom je rekao: "Idi, idi u Crkvu."
Anđeo je također rekao: "Moramo otići unutra."
Obično me anđeo odvodi do glavnog ulaza u Kapelu, ali ovaj put odveo me do bočnog vrata koje vodi u Katedralu.
Bočna vrata katedrale otvorila su se i pojavile tri redovnice. Te redovnice bile su sve patuljaste veličine, obučene u crne halje s crnim velom i bijelim rubovima.
Rekla sam im: "Oh, zdravo, sestre."
Odgovorile su: "Dolazite, dolazite."
Kada smo ulazili u Katedralu, više nisam vidjela svećenika. Bio je još uvijek vani. Anđeo je rekao: "Gledaj i vidi."
Zatim se pojavila druga redovnica koju sam prepoznala. Znam da je umirovljena.
Rekla sam: "Oh, zdravo, sestro. Što radite ovdje?"
Anđeo i ja sad smo stajali u hodniku koji spaja Katedralu i Kapelu, blizu Sakristije. S obje strane hodnika su police. Sestra je na jednu od polica postavila veliki koš oraha i posudu punu tekućine crvenkaste boje.
Rekla je: "Pokušala sam napraviti želatin s orasima. Želim staviti orehe u želatinu."
"Oh," rekoh, "nikad nisam čula za to. Ali kad završite sa svime tim, što ćete s njim raditi?"
Odgovorila je: "Dobit će se još."
Minutu je sestra otišla. Otišla sam i uzela nekoliko oraha te ih stavila u želatinu. Orehi predstavljaju bisere Svetog Ruzarija. Redovnica se vratila i nastavila stavljati orehe u crvenu želatinu.
Okrenuo sam se nazad prema Katedrali i primijetio da nema klupa, ali je pod sada bio nagibao prema visokom križu na drugom kraju, a tisuće komadića kruha bilo je rasuto svuda po nagnutom podu.
Upitao sam Anđela: “Tko je to učinio? Tko bi mogao baciti kruh? Trebali bismo ga pokupiti.”
U tom trenutku pojavila su se tri muškarca, odjevena potpuno crno. Držeći velike posude s žutom tečnošću, izlijeli su je po cijelom podu, počevši od vrha (blizu Križa), što je onda teklo dolje, odnoseći komadiće kruha i namakajući ih.
U teskobi sam rekao: “Ne, ne! Ne radite to! Ne radite to! Odnet ćete kruh.”
Kruh je postao sav nabijen od namakanja, a koristeći velike crne metle, tri zla muškarca odnijeli su komadiće. Bilo je stravično gledati. Svaki komad kruha na podu jest Sveti Otajstvo, i tako rasuto predstavlja kako ljudi primaju našeg Gospodina nekajući se i nedostojno.
Anđeo je rekao: “Moli za ovu Crkvu, ova Crkva je jako nizak.”
Zatim me Anđeo vratio kući. Bio sam uznemiren onim što sam vidio, i shvatio sam da ovoj Crkvi treba mnogo molitve. Obično pohađam Cenacle rožarij svaki petak, ali ovaj posljednji petak morao sam ići na sahranu, pa nisam mogao biti prisutan.
Rekao sam Blagoslovljenoj Majci: “Nadam se da je grupa za molitvu ponudila dobre molitve u petak.” U tom trenutku došlo mi je viđenje.
Anđeo je rekao: “Znaš, ne svi ljudi dolaze s namjerom da mole za Crkvu; oni mole za svoje intencije i obitelji. Tako ta molitva malo dodiruje Crkvu.”
Kad ljudi primaju Svetu Komuniju nekajući se i nedostojno, to je isto kao bacanje Svetog Kruha na tlo. Moramo moliti za ovu Crkvu da bi bila očišćena i podignuta, tako da će ljudi išti na ispovijed prije primanja našeg Gospodina u Svetom Otajstvu.